Ergela Borike pred napad 8. marta 1942.
Prema raspoloživim dokumentima i sjećanjima učesnika događaja u Ergeli Borike početkom 1942. smješten je štab Rogatičkog četničkog odreda, kojim je od 24. februara 1942. komandovao kapetan I klase Bogdan Marjanović. Iz njegovog pisma od 5. marta 1942. upućenog komandantu 1. bataljona Rogatičkog četničkog odreda Zdravku Stjepanoviću, saznajemo da je na Borikama neposredno pred napad Druge proleterske brigade stacionirano „250, kako on kaže, odličnih četnika sa 6 oficira“.
Međutim, iz dokumenata koji su nastali neposredno posle partizanske akcije i nešto kasnije, evidentno je da je na Borikama bilo smješteno oko 130 četnika sa nekoliko oficira nižeg ranga i da je tek nešto više od polovine ovog ljudstva bilo naoružano.
Najvjerovatnije da se radilo o jednoj mješovitoj jedinici, sastavljenoj od nekoliko oficira Vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su sa manjom pratnjom (pedesetak ljudi?) pristigli iz Srbije i mobilisanih seljaka uglavnom mještana, koji su tu, između ostalog, bili i na vojnoj obuci.
Neosporna je činjenica da je u Ergeli Borike bila smještena i komora za snabdjevanje odreda i jedinica JVuO, koje su se nalazile na položajima prema ustaškim garnizonima (Rogatica), ali i prema italijanskom garnizonu u Višegradu, gdje se nalazila 10. alpinska grupa “Vale“ pod komandom pukovnika Enrika Picia.
U Ergeli Borike boravio je i kapetan Bogdan Marjanović, komandant Rogatičkog četničkog odreda , koji u pomenutom pismu pominje i neke od ljudi koji su tu stacionirani: „Bulovan, Bosnić, Koprivica, Milojević, Stojanović, Zečević, Brkić, Perendija, Škobić“, a koji su, najvjerovatnije poznati i Zdravku Stjepanoviću kome je pismo bilo i upućeno.
Neosporno je da je kapetan Marjanović u to vrijeme održavao vezu sa italijanskim garnizonom u Višegradu i da je imao problema sa određenim komandantima i dijelovima Rogatičkog četničkog odreda, među kojima je bio i zamjenik ovog odreda narednik Radomir Nešković. Prema raspoloživim dokumentima evidentno je da je komunistička propaganda posebno od februara 1942. uticala na kolebanje i raskol u jedinicama koje su bile pod kontrolom oficira JVuO.
Prema podacima Operativnog štaba NOP i DV Istočne Bosne, koji su prikupljeni na terenu od 1. marta 1942. na prostoru Romanija – Podromanija – Rogatica – Prača, te u rejonu Sokolovića i neposredno oko Rogatice bilo je oko 1500 četnika. Informacije o pojedinačnom rasporedu ovih jedinica, koje su uglavnom držale položaje prema ustaškim garnizonima, njihovoj jačini, komandnom kadru i borbeno-moralnom stanju ovaj štab prosledio je Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske, neposredno pred planiranu akciju na uništenju ovih snaga i preuzimanje kontrole na prostoru istočnog dijela Bosne.
Titov plan
S obzirom na činjenicu da su jedinice JVuO u Istočnoj Bosni bile potpomognute oružjem i ljudstvom iz Srbije i da je general Mihailović, na to područje već tokom ljeta 1941. poslao iskusne oficire koji bi organizovali i stavili pod kontrolu srpski ustanički pokret, da je komunistička propaganda i djelovanje imalo samo polovičan uspjeh, lično je Josip Broz, kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske i generalni sekretar KPJ odlučio da se vojnički obračuna sa pokretom generala Mihailovića na prostoru Glasinca i luka Drine (Vlasenica, Milići, Bratunac, Drinjača, Srebrenica).
Njegov prvobitni plan je bio obračun sa pokretom generala Mihailovića, koga je smatrao za neprijatelja broj 1 u borbi za preuzimanje vlasti na prostoru Kraljevine Jugoslavije. On je tom planu dao prioritet, stavljajući u drugi plan obračun sa ustašama i okupatorima, na ovom terenu, upozoravajući svoje komandante da ne troše snage u odbrani kuća, sela i uglavnom srpskih civila u njima, već da bespogovorno izvršavaju naredbe, unište četničku organizaciju, ovladaju prostorom sa koga bi se eventualno prebacili u Srbiju i nastavili obračun. Partizanskom akcijom početkom marta definitivno je počeo i građanski rat na prostoru Istočne Bosne, koji će imati nesagledive posledice i, bez sumnje, biti uzrok stradanju srpskih civila u proljeće 1942.
U toj nameri Tito je 1. marta 1942. u Čajniču od partizanskih jedinica koje su pristigle iz Srbije (dijelovi užičkog, čačanskog i šumadijskog odreda) formirao Drugu proletersku brigadu, koja je već 3. marta dobila uputstva i smjernice za pokret i delovanje u cilju suzbijanja i likvidacije pokreta generala Mihailovića na prostoru Istočne Bosne.
„Što prije razbiti sve četničke formacije u predjelu Glasinca i na njihovo mjesto organizovati narodno-oslobodilačku dobrovoljačku vojsku (i pri tome) sve četničke vođe, vojvode i četobaše, funkcionere likvidirati“, kaže se u naredbi partizanskog Vrhovnog štaba od 3. marta. 1942. upućenoj Drugoj proleterskoj brigadi.
U vezi sa ovom naredbom partizanski Vrhovni štab je istog dana izvjestio Operativni štab Istočne Bosne, navodeći da će posle Glasinca, akcija biti preduzeta i prema Vlasenici.
Za izvršenje ovog zadatka Vrhovni štab narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije formirao je Udarnu proletersku grupu koju su činila tri bataljona (2.3.i 6.) Prve proleterske brigade i kompletna Druga proleterska brigada. Za komandanta ove vojne formacije, za koju partizanski izvori kažu da treba da predstavlja „udarni malj“ postavljen je Konstantin Koča Popović, komandant Prve proleterske brigade.
Ovaj planirani napad Udarne proleterske grupe desio se u trenutku kada su odredi JVuO i neke partizanske jedinice na terenu držale pod blokadom Rogaticu i Sokolac, a snage JVuO pod komandom majora Jezdimira Dangića zajedno sa odredom kapetana Dragoslava Račića blokirale domobransko-ustaški garnizon u Han Pijesku.
Dakle, Vrhovni štab narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije nije svoje napade usmerio ka domobransko-ustaškim i okupatorskim nemačko-italijanskim snagama, već prema odredima JVuO, koji su uglavnom bili sastavljeni od meštana i koji su branili prilaze svojim selima i kućama.
U pomenutoj naredbi Drugoj proleterskoj brigadi izričito je rečeno da je teren kojim će proći pod četničkim uticajem i da su to uglavnom mještanske jedinice na čijem čelu se nalazi 5-6 četničkih oficira sa svojih oko 50 ljudi dovedenih iz Srbije, a da je njihov štab, koga treba likvidirati, u selu Borike.
Plan uništenja grupa stacionirane u Ergeli Borike namjenjen Drugoj proleterskoj brigadi predviđao je nastupanje u dvije kolone:
1. Desna kolona od tri bataljona, prema tom planu, trebala je nastupati pravcem Hadrovići – Borike, a potom bi nastavila čišćenje prostorije Glasinca.
2. Lijeva kolona (jedan bataljon) trebala je nastupati pravcem: Mesići – Vragolovi – Maravići – Dumanjići – Radevići, štiteći bok desne kolone, koja je trebala obaviti glavni zadatak – likvidaciju četnika na Borikama.
Već narednog dana i Glavni štab za Istočnu Bosnu dobio je detaljnija uputstva o akciji kako bi odredi pod njihovom komandom sadejstvovali sa Udarnom proleterskom grupom:
„Petog ovog mjeseca otpočinje glavni pokret naših snaga … Glavne snage u jačini od oko 700 (ljudi) kretaće se pravcem Hadrovići – Borike – Žepa – Nurići – Milići – Vlasenica. Pomoćne u jačini oko 350 kretaće se pravcem Vragolovi – Gučevo – Kalimanići – Točionik – Mislovo – Džimrije…“
U vezi koordinacije i otpočinjanja napada Tito u direktivi od 6. marta 1942. upućenoj štabu Prve proleterske brigade traži hitno prebacivanje njenog 6. bataljona sa kojim će se kretati i komandant brigade Koča Popović iz Goražda prema Ustiprači i dalje prema Guvništu i Seljanima kako bi zajedno sa druga dva angažovana bataljona ove brigade sadejstvovali snagama Druge proleterske brigade, čija je glavna snaga imala zadatak da likvidira četničku grupu na Borikama.
Napad na Borike
U detaljno razrađenom planu, koji je štabu Druge proleterske brigade dostavio Vrhovni štab, 5. marta 1942. rečeno je da će Druga proleterska brigada zajedno sa jednim bataljonom iz sastava Prve proleterske brigade nastupati pravcem: Šljivno – (Ergela) Borike – Godomilje, a da će se ostatak Prve proleterske brigade kretati pravcem Mesići – Vragolovi – Gučevo – Donje Osovo – Karaula.
„Borike i predio Borika ima se napasti ranom zorom (5 časova), 8. marta“, glasila je naredba upućena Drugoj proleterskoj brigadi. U detaljno razrađenom planu stoji i to da će se noćnim maršem 7/8. marta izbiti u sela Sjemeć – Đedojevići – Pešurići, odakle sa dvije kolone treba opkoliti Borike: desnom manjom nastupati pravcem: Sjemeć – Štavanj – Obadi i obuhvatiti Borike sa istoka i sjeverozapada i lijevom jačom pravcem Pešurići – Brankovići – Lijeska – Visoka Bukva obuhvatiti Borike sa zapada i sjeveroistoka.
Epilog
Tri bataljona Druge proleterske brigade, oko 700 partizana opkolilo je prostor Borika i pred zoru izvršilo napad na zgradu Ergele, gde je bila smeštena većina četnika. Posle kraćeg puškaranja i ranjavanja nekoliko ljudi sa obje strane, a posle datih garancija partizanske strane, predao se kompletan odred na Borikama.
U izvještaju štaba Druge Proleterske brigade od 10. marta 1942 godine o rezultatima čišćenja prostorije između Višegrada i Rogatice od četnika upućenom Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije između ostalog se kaže da je zadatak u vezi likvidacije četnika u Ergeli Borike uspešno završen, a da su dva bataljona ove brigade koji su nastavili čišćenje terena natjerala četničku jedinicu na povlačenje iz Starog Broda, gdje su partizani zaplijenili i jedan top od 37 mm.
Od zarobljenih 130 četnika, zaplenjeno je 77 pušaka i oko 2000 metaka, 3 teška mitraljeza od kojih je samo jedan ispravan i 1 top 37 mm bez municije, a potom je formiran preki vojni sud, koji je presuđivao zarobljenim pripadnicima JVuO. Likvidacija je vršena 8, 9. i 10. marta.
„Već smo steljali 17, a verovatno da će biti još koji. Streljani su uglavnom izdajnici, oficiri, podoficiri, žandarmi, špijuni i dezerteri iz partizana… kaže se u pomenutom izvešataju Druge Proleterske brigade od 10. marta 1942.
“O strijeljanju bandita Bulovana i Đorđevića i kom. izdaćemo dokumentovani letak…“
I drugi dokumenti partizanske provenijencije koji govore o ovom događaju pominju 20-tak ubijenih četnika na Borikama. U jednom izveštaju Udarne proleterske grupe od 13. marta 1942, koji je upućen partizanskom Vrhovnom štabu potvrđuje se likvidacija četničkog štaba i grupe na Borikama. „Račić zna šta se desilo na Borikama“, a riječ je o likvidaciji četničkog štaba u Ergeli Borike, poslije njegovog zarobljavanja, 9. marta 1942, od strane 2. proleterske brigade. Tom prilikom je, 9/10. marta, suđeno 131 četniku (među kojima je bilo 5 oficira). Tada je na smrt osuđeno oko 20 četnika, među kojima i Živko Đorđević i Milorad Bulovan, poručnici bivše jugoslovenske vojske.
U vezi ovog događaja o kome imamo i fragmentarna svedočenja neposrednih učesnika pomenućemo izvještaj sa terena Štaba grupe odreda JVuO od 6. maja 1942. u kome se između ostalog kaže:
„Po dolasku partizana u Bosnu u toku meseca marta 1942. Operativni štab pod komandom majora Dangića morao se prebaciti kod Bajine Bašte sa vrlo malo četnika. Partizani su uspeli da svojom veštom akcijom pridobiju u početku ne samo jedan deo četnika već i seljaka Srba. Pokolj koji su izvršili nad četnicima 8. marta 1942. u Borikama gde su ubili 54, među kojima su bili oficiri poručnik Bulovan (Radovan), Đorđević (Živko), potporučnici Brkić i Panjković, doveo ih je u sukob sa četnicima i srpskim življem.
U vrijeme napada na Borike i čišćenja terena Glasinca snage majora Dangića i kapetana Račića vodile su žestoke borbe oko Han Pijeska o čemu govore i izvještaju delegata Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske, Svetozara Vukmanovića Tempa načelniku Vrhovnog štaba kapetanu Arsu Jovanoviću i Titu lično.
Tempo – Arsu – 9. mart 1942.
…Hrvatska vojska u jačini 700 vojnika i dvije bojne ustaša prodrle su na Han Pijesak. Uz put su sve popalili. Četnici su dali otpor na Žlijebovima gdje su imali oko 100 mrtvih i ranjenih…“
Tempo – Titu – 10. marta 1942.
„Hrvatska vojska je prodrla na Han Pijesak i krenula u dva pravca: prema Olovu i Pjenovcu, gdje su razbijeni i povraćeni, i prema Vlasenici, gdje su takođe zaustavljeni. Sada se nalaze u Han Pijesku, a četnici su ponovo zauzeli položaje na Vidrićima i Žljebovima… Račić sa svojom „brigadom“ ukopao se pred Han Pijeskom, dok se u Vlasenici nalazi glavni njihov operativni štab. Dangić se nalazi u Bratuncu…“
Koča Popović o događajima na Borikama
Za događaj na Borikama vezan je zapis Koče Popovića, komandanta Prve proleterske brigade u njegovom „Dnevniku“ i knjizi „Beleške uz ratovanje“ , a zabeležena je i njegova izjava data novinaru Aleksandru Nenadoviću koji je objavio knjigu pod naslovom „Razgovor sa Kočom“.
Evidentno je da partizani nisu imali milosti prema zarobljenicima i da su se žestoko obračunali sa zarobljenicima postupajući po direktivama i naređenju svog Vrhovnog štaba odnosno vrhovnog komandanta. O njihovom odnosu prema zarobljenim najbolje svedoči odnos Koče Popovića prema mladiću, koji je zarobljen, a koji ga je prethodno sproveo pored ustaško-italijanskih straža od Višegrada prema Mostu na Limu, po odobrenju poručnika Kamenka Jevtića, komandanta Višegradskog četničkog odreda.
Isto tako Koča Popović navodi da je i komandant Trećeg Kragujevačkog bataljona Radisav Raja Nedeljković imao u rukama i poručnika Jevtića, koga je pustio ne znajući kako Koča kaže: Kakvog zlikovca pušta.
Presudnu ulogu u likvidaciji zarobljenika na Borikama pored Koče Popovića imala je Spasenija Cana Babović, zamenik političkog komesara Druge proleterske brigade, koja je po rečima očevidaca lično pištoljem presuđivala zarobljenicima.
Beograd, 4. januar 2020. godine
Predrag Ostojić, istoričar
Last modified: 17/08/2020